Rijetko koja tema istovremeno završava u ordinaciji liječnika i na naslovnici modnog časopisa. Debljina je jedna od njih, a upravo ta dvostrukost čini je toliko složenom i važnom za razgovor.
Što debljina zapravo jest u širem smislu i zašto nije samo stvar volje?
Ovo nije pitanje estetike, već epidemija. Između 1992. i 2022. godine stope pretilosti među djecom i adolescentima porasle su čak četiri puta, dok su se kod odraslih više nego udvostručile. Više je pretilih muškaraca (34,8 %) nego žena (28,3 %), što nas svrstava u sam europski vrh. Nažalost, situacija je alarmantna jer svako treće dijete u Hrvatskoj ima prekomjernu tjelesnu masu. Zbog toga ne možemo debljinu promovirati kao slobodu izbora i body positivity, jer je riječ o kroničnoj bolesti čije su posljedice na zdravlje ozbiljne i dobro dokumentirane. Nema smisla debljinu prikazivati kao “slabost karaktera”, “lijenost” ili “nedostatak discipline”. Moramo krenuti od srži, a to je jasno definirati da je debljina bolest koja povećava rizik od dijabetesa tipa 2, kardiovaskularnih bolesti, bolesti zglobova, apneje u snu i depresije.
Debljina, osim što je zdravstveni problem, ima i socioekonomsku dimenziju. Procjenjuje se da će ekonomske posljedice prekomjerne tjelesne mase i debljine u Hrvatskoj do 2035. godine premašiti gotovo tri milijarde eura. Kako debljina može utjecati na ekonomiju? Bolest se mora liječiti, pa ekonomski teret proizlazi iz troškova liječenja, bolovanja, izgubljene produktivnosti i dodatnog opterećenja zdravstvenog sustava koji je pred kolapsom. No, i bez razmišljanja o ekonomskom aspektu, važno je shvatiti da je današnji stil života obilježen:
- jeftinom ultra-prerađenom hranom,
- sjedilačkim načinom života,
- kroničnim stresom,
- nedostatkom zelenih površina i sigurnih mjesta za kretanje.
Debljina je, dakle, posljedica složene interakcije genetike, hormona, okoliša, socioekonomskih čimbenika i mentalnog zdravlja, a ne samo jednog uzroka.
Kilogrami, ITM i zašto broj na vagi nije cijela priča
Indeks tjelesne mase (ITM) uzima u obzir težinu pojedinca podijeljenu s kvadratom visine. Prema klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), ITM:
- ispod 18,5 označava pothranjenost,
- između 18,5 i 24,9 normalnu tjelesnu masu,
- između 25 i 29,9 prekomjernu tjelesnu masu,
- od 30 i više pretilost.
Međutim, postoje određena ograničenja. ITM ne razlikuje mišićnu masu od masnog tkiva, ne uzima u obzir gdje se masno tkivo nakuplja, kao ni dob, spol ili etničku pripadnost. To znači da bodybuilder može biti označen kao “pretio”, ili da netko tko izgleda mršavo može imati visceralnu mast oko organa, koja je puno opasnija od potkožne masti. Ukratko, dvije osobe s istim ITM-om mogu imati potpuno različit metabolički profil. Dijagnosticiranje debljine ne smije se temeljiti samo na ITM-u – ITM može pomoći u prepoznavanju osoba čije bi se zdravstveno stanje moglo poboljšati liječenjem, ali nije dovoljan sam po sebi.
Zato sve više stručnjaka naglašava važnost opsega struka kao dopunske mjere. Povećan opseg struka indikacija je za liječenje pretilosti neovisno o ITM-u, jer je nakupljanje masnog tkiva, osobito trbušnog, dokazano povezano s kroničnim promjenama i bolestima više organskih sustava. Konkretno, muškarcima opseg struka ne bi trebao prelaziti 102 cm, a ženama 88 cm. Opseg struka možete izmjeriti sami kod kuće – i taj broj ponekad govori više od kilograma na vagi.
Body positivity – spas ili zamka?
Kao reakcija na desetljećima nerealne standarde ljepote, nemilosrdno posramljivanje i odlazak iz krajnosti u krajnost, nastao je body positivity pokret. Cilj pokreta nije veličanje debljine, već prihvaćanje da ne postoji jedinstven kalup za sve, već smo svi različiti. To je bila borba modernog društva protiv stigmatizacije i diskriminacije te poticanje samopouzdanja i mentalnog zdravlja. To je nedvojbeno dobro! Kao i desetljećima prije, neminovno je da svi pokreti odu u krajnost – propagiranje morbidne pretilosti kao osobne slobode. Odlazak u krajnost otvara ranjivo mjesto za kritičare koji će poistovjećivati body positivity s “budi morbidno debeo, to je danas tvoja sloboda”. Struka se slaže da se pretile osobe ne trebaju osjećati manje vrijednima, ali je važno upozoriti ih na zdravstvene rizike koje debljina nosi.
Gdje je onda istina?
Za one koji debljinu svode na estetiku i moralnu slabost, na “samo manje jedi” i “počni više vježbati” – istina je da je to neznanje upakirano u okrutnost. Nitko nije odlučio biti pretio, nitko ne ustaje ujutro i ne bira kronično stanje, bolne zglobove i rizik od infarkta. Debljina ima uzroke koji daleko nadilaze tanjur i volju – i dok to ne razumijemo, nećemo je liječiti, samo ćemo je osuđivati. Za one koji svako upozorenje na zdravstvene rizike proglašavaju fat shaming-om, koji svaki razgovor o debljini doživljavaju kao napad – istina je da šutnja o medicinskim činjenicama nije empatija, već njezina suprotnost. Reći nekome da je u redu kada nije, da nema razloga za brigu kada ih ima, nije ljubaznost – to je napuštanje. Liječnik koji ne razgovara s pacijentom o prekomjernoj tjelesnoj masi iz straha da ga ne uvrijedi nije suosjećajan – propušta priliku pomoći.
Negdje između osuđivanja i šutnje postoji put koji medicina odavno zagovara, ali društvo sporo usvaja – bez stigme, ali s istinom. Nitko nije odlučio biti pretio, ali nitko ne bi trebao odlučiti ostati takav, potpisujući smrtnu presudu. Društvo mora naučiti nuditi konkretnu podršku, a ne moralnu presudu. Debljina nije standard ljepote, ali nije ni razlog za sram ili osudu – ona je razlog za promjenu.
Ako ste ovaj tekst čitali jer se i sami borite s kilogramima, znajte da niste sami i da vaša vrijednost nije određena brojem na vagi. Ako ste ga čitali jer se pitate zašto netko vama blizak “samo ne smrša”, znajte da to pitanje nije tako jednostavno kao što se čini. A ako ste ga čitali iz znatiželje, nadamo se da ste pronašli barem jedan razlog da o debljini razmišljate drugačije nego jučer.